Možda nam, suočenim sa tolikim brojem katastrofa, opasnosti i patnji sveta, u atmosferi nesigurnosti u sudbinu naše vrste, više odgovara raspoloženje Bleza Paskala kada je govorio da, istina, svako želi sreću, ali je niko ne nalazi; beda ljudskog postojanja, nesigurnost, neizbežna smrt - gde tu tražiti sreću? Samo istinska vera može da je obezbedi, ali istinski verujućih je jako malo i to su izabranici Boga.
Reč "sreća" ima, kao što znamo, različit značenjski dijapazon u različitim evropskim jezicima. Na engleskom "srećan" često znači koliko i "zadovoljan". ("Da li si zadovoljan tim biftekom?") Otud nemačka izreka "I am happy; aber glücklich bin ich nicht". Na francuskom, kao i na poljskom, "sreća" može da znači isto što i srećan slučaj ("moj novčanik je, na sreću, pronađen", "srećno sam stigao na voz" itd).
Ali Aristotel stvar sreće tretira veoma ozbiljno i koristi tu reč da bi opisao trajno ili uslovno trajno stanje pojedinog čoveka. Sreća predstavlja cilj sam po sebi, najviši i najcenjeniji cilj. Druga dobra, zadovoljstva, počasti, a takođe i moralne sposobnosti, često su takođe same sebi cilj, ali i sredstvo zahvaljujući kome dolazimo do sreće, dok sreća nije sredstvo ni za šta.
Iz dela Šta nas to pitaju veliki filozofi?