Ako osmotrimo da li dela odgovaraju svojoj netaknutoj stvarnosti i pritom sami ništa ne činimo, pokazuje se: dela su tako prirodno prisutna kao što su to inače stvari. Slika visi na zidu kao lovačko odelo ili šešir. Neka slika, npr. ona Van Gogova koja prikazuje par seljačkih cipela, seli se sa jedne izložbe na drugu. Dela se otpremaju kao ugalj iz Rurske oblasti ili trupci iz Švarcvalda. Helderlinove himne su za vreme ratnih pohoda pakovane u ruksake zajedno sa priborom za čišćenje. Betovenovi kvarteti leže u skladištu izdavačke kuće kao krompiri u podrumu.
Sva dela imaju to stvarnosno. Šta bi ona bila bez toga? Ali možda se nepotrebno zadržavamo kod tog grubog i spoljašnjeg izgleda dela. U takvim predstavama mogu se kretati pogrebnik ili čistačica u muzeju. Mi pak moramo dela da uzmemo onako kako dotiču one koji ih doživljavaju i uživaju u njima. Ali ni čuveni estetski doživljaj ne mimoilazi ono stvarnosno umetničkog dela. Kameno je u građevini. Drveno je u rezbariji. Obojeno je na slici. Glasovno je u jezičkom delu. Zvučno je u muzičkom delu. Stvarnosno je tako neuklonivo u umetničkom delu, da bismo čak pre morali da kažemo obrnuto: Građevina je u kamenu. Rezbarija je u drvetu. Slika je u boji. Jezičko delo je u glasu. Muzičko delo je u tonu. Samorazumljivo - odvratićemo. Sigurno. Ali šta je to samorazumljivo stvarnosno u umetičkom delu?
Po svoj prilici je izlišno i zbunjujuće pitati se o tome, jer je umetničko delo još i nešto drugo osim stvarnosno. To drugo koje je u njemu, sačinjava umetničko.
Iz rasprave Izvor umetničkog dela