U veličanstvenom kontrastu prema izgubljenosti njihovog postojanja, neuspešnosti i slučajnosti, stoji kod njih dvojice njihova svest o smislu, značenju i nužnosti svih događaja koji se tiču njih, svest koja im je tokom života rasla.
Kjerkegor to naziva proviđenje. On saznaje ono božansko u tome "što je sve što se tu dešava, kaže, nastupa itd., ominozno; tu se ono što je faktičko stalno preobražava u to da znači nešto daleko više." To faktičko za njega nije nešto čega se treba osloboditi već nešto u šta treba prodreti sve dok sam Bog ne pruži objašnjenje. To je ono što on sam čini, a smisao toga se otvara tek kasnije: to je "ono Više koje ne zahvaljujem samome sebi nego proviđenju. Ono se stalno pokazuje na taj način da ono što nakon najvećeg mogućnog razmišljanja činim, nakon toga ipak uvek daleko bolje i razumem."
Niče vidi slučajnost. Njemu je stalo do toga da iskoristi slučajnosti. "Uzvišena slučajnost" za njega vlada njegovim postojanjem. "Čovek najviše duhovnosti i snage oseća se doraslim svakoj slučajnosti, ali i sasvim utonulim u snežne pahuljice slučajnosti." Ta slučajnost, međutim, za Ničea sve više dobija jedan čudno prihvaćeni smisao: "Ono što znači vaša slučajnost: vi sami ste ono što vam pripada i pada na vas!" Kroz čitav život se kod njega nalaze nagoveštaji da mu sasvim određeni događaji, koji se tiču njega, upravo u najvećoj slučajnosti pokazuju jedan tajni smisao, tako da na kraju on piše: "Više nema slučajnosti."
Iz dela Um i egzistencija