Postojanje traži zadovoljstvo, trajnost, sreću. A njegova granica je da uvek ostaje i nejasno i pod znakom pitanja šta je sreća. Čovek kome bi se sve želje ispunile bio bi uništen posledicama. Nikakva sreća nije postojana, a svako ispunjenje je takođe i razočaranje. Besmislenost volje koja uvek žudi a ipak nema nikakvog cilja, stara je tema filozofije.
Svest uopšte se tiče onoga što je opštevaljano istinito. Njena granica, međutim, leži u tome da bi to što je nesumnjivo ispravno kao samo takvo bilo ništavno, i da može da se gomila do besmislene beskonačnosti.
Duh zahvata ideju celine. A njegova granica je ono što ne može da se razreši u duhu, zbiljnost onoga netotalnog, slučajnog, puko faktičkog.
Ako se apsolutizuje jedno sveobuhvatno, onda svaki put treba da se postavi pitanje o karakterističnim pojavama koje nastupaju onda kada se prenebregne drugo sveobuhvatno, kada se ne obraća pažnja na granicu jednog sveobuhvatnog.
Iz dela Um i egzistencija