Maks Veber duboke korene kapitalističkog privrednog poretka u zemljama zapadne Evrope vidi u religiji. Tako je, po njemu presudnu ulogu u stvaranju preduslova koji su omogućili uspostavljanje kapitalističkog načina proizvodnje, imao religiozni pokret reformacije u XVI i XVII veku, takozvani asketski protestantizam, pre svega stvaranjem moralnih i političkih preduslova i svojevrsnog protestantskog "duha kapitalizma".
Smisaonu srodnost kapitalističkog duha i protestantske etike Veber nalazi u ideji "poziva". Prema njegovom mišljenju i kapitalizam i protestantizam su jednako privrženi shvatanju da je rad čovekova najsvetija dužnost i najviši izraz etičkog samopotvrđivanja. Pozitivan stav prema radu i ovozemaljskim stvarima jedan je od vrlo značajnih aspekata protestantske etike koji Veber ističe. Zato u duhu protestantizma pojedinac uvek treba da radi, čak i kada to materijalno za njega lično nije neophodno, dok se svaka vrsta hedonizma smatra grešnom.
U trojstvu rada, zarade i skromnosti (štednje), kao i u disciplini i organizaciji na kojima to trojstvo počiva, Veber vidi odlike protestantske etike i principe modernog kapitalizma. Shodno tome začetke modernog kapitalizma ne traži u poreklu kapitala, već u poreklu kapitalističkog duha, i ističe: "Jer tamo gde se taj duh pojavi, tu on sebi obezbeđuje novčana sredstva, a ne obratno."
Analizirajući verski multikonfesionalnu Nemačku svog doba, Veber navodi da su klase kapitalista i industrijalaca i viših stručno obrazovanih slojeva radničke klase pretežno protestanti. Znatno veće učešće protestanata u kapitalističkoj svojini i protestantski karakter viših slojeva radnika u velikim preduzećima, po Veberu se može objasniti delimično istorijskim razlozima.Veber objašnjava da je veliki broj najbogatijih i privredno najrazvijenijih oblasti Nemačke prešao u protestantizam u XVI veku i da u dobrim posledicama tog čina uživaju i današnji protestanti.
Maks Veber se pita zašto se takvi procesi u kojima se razvija kapitalizam nisu razvili i na Istoku, na primer u okviru indijske ili kineske kulture. On postavlja pitanje: "Zašto nije naučni, umetnički, ekonomski ili politički razvoj tih zemalja išao onim putem... koji je tako karakterističan za Zapad?" Da bi došao do odgovora na ovo pitanje počeo je da proučava velike istočne religije. I on pri tome nalazi da hinduizmu i budizmu nedostaje ona etika koja podstiče čoveka na racionalno usmerenu trgovinsku delatnost i koja takvu usmerenost opravdava.