Mi često gledamo u arenama na dnevnim predstavama kako su se uhvatili u koštac bik i medved pa pošto su se izmrcvarili kako oba čeka čovek koji će ih dokrajčiti: isto tako postupamo i mi, izazovemo na otpor nekoga ko je zajedno s nama vezan, pošto i pobeđenome i pobedniku preti isti kraj, i to vrlo blizak! Provedimo radije u miru i spokojstvu ono malo života koliko nam još preostaje! Neka naš leš niko ne gleda s mržnjom!
Često je krik za spas od požara, u susedstvu, prekinuo svađu a nailazak zveri razdvojio razbojnika i putnika. Izlišno je boriti se s manjim zalima kad se pojavio veći strah. A šta treba da činimo sa borbama i zasedama? Zar onome na koga se ljutiš želiš nešto više nego smrt? Umreće on i ako ti ostaneš miran. Uzalud se trudiš: Želiš da činiš ono što će se ionako desiti.
Ti kažeš: "neću da on pogine, već samo da bude prognan, da bude osramoćen, da pretrpi štetu". Radije praštam onome koji neprijatelju želi ranu negoli plik; u toga je duša ne samo rđava već i sićušna. Bilo da misliš o onim krajnjim kaznama ili o blažim, koliko je malo vremena bilo da onaj iskusi svoju kaznu ili da ti polučiš svoju zluradu radost iz tuđega zla!
Evo nas gde smo već ispustili svoj poslednji dah! Međutim, dok ga imamo u sebi, dok se nalazimo živi među ljudima, negujmo čovečnost; ne ulivajmo nikome strah, nikome ne budimo opasni; prezrimo štete, uvrede, pogrde, peckanja, podnesimo hrabro i dostojanstveno prolazne nezgode: dok se obazremo, kako se kaže, i dok se obrnemo, smrt će već biti tu.
Iz dela Rasprava o gnevu