Možeš misliti, Grengoare, koliko je naša koza bila srećna! Ni konopca, ni koca... ničega što joj je smetalo da skače, da brsti po svojoj volji... Tu je tek bilo trave! Do preko rogova, dragi moj!... I to kakve trave! Sočne, meke, zubaste, od tisuću biljaka... Sasvim drukčija od trave u zagrađenoj livadi. Pa tek cveće!... Velika plava zvonca, crveni veliki trov s dugačkim čašicama, čitava šuma od poljskoga cveća, prepuna sokovima koji opijaju!...
Bela koza, upola pijana, valjala se po travi, sa sve četiri u vis, i kotrljala niza strane, zajedno sa opalim lišćem i s kestenovima... Zatim bi najedanput skočila na noge. Hop! I odjurila bi, sa opruženom glavom, kroz česte i džbunove, čas na kakav ćuvik, čas u dno kakve jaruge, gore, dole, svuda. Rekao bi čovek da ima deset g. Segenovih koza u planini.
Belka se nije ničega bojala.
Iz pripovetke Koza gospodina Segena