No očigledno im nisu bile dovoljne jabuke koje su ležale na zemlji. Zato je najveći jež digao njušku, pogledao okolo, odabrao jedno veoma savijeno drvo i popeo se na njega zajedno sa svojom ženom. Prešli su na jednu granu punu jabuka i počeli da se ljuljaju. Pod njima se i grana zaljuljala i sve češće se i jače povijala. Pod snažnim udarima, mnogo jabuka je popadalo na zemlju. Kad su i te jabuke ježevi dodali onoj gomili na čistini, svi, veliki i mali sklupčali, su se nakostrešili i legli na voće, koje se nabolo na njihove bodlje. Na nekima je bilo samo nekoliko jabuka (mali ježevi) ali na ocu i majci je bilo sedam-osam jabuka. Kad su krenuli natrag u jazbinu, mi smo izišli iz žbuna, presreli ih, potrpali u vrećicu i odneli kući. Meni je pripao otac i dvoje dece i mesecima sam ih čuvao. Dao sam im punu slobodu i šetali su se dvorištem. Lovili su razne male životinje: bubašvabe, hrušteve itd, jeli su voće i salatu. Mnogo su voleli sveže, mlado lišće a ja sam ih pripitomio pa se više ne bi skupljali kad bi videli ljude. Mnogo su se plašili pasa. Zabavljalo me je da u dvorište unosim žive belouške i gledam kako ih love. Čim bi jež primetio beloušku, počeo bi da spremno, hitro skače na sve četiri noge, i veoma smelo je napadao neprijatelja. Belouška bi digla glavu, počela da palaca jezikom i da šišti. Jež bi tiho počeo da skiči, ščepao bi beloušku prednjim nogama, zagrizao joj u glavu i zatim je postepeno proždirao. Ježevi su jednog dana nestali. Sigurno mi ih je neko uzeo i pojeo.
Iz knjige Pisma iz zatvora