Kosov zvižduk ima ovo posebno obeležje: istovetan je sa čovekovim zviždukom, kao kad neko nije naročito vičan zviždukanju, ali za zviždanje ima sasvim određen razlog, i to s mene pa na uštap i ne više od jedanput, bez namere da zvižduk ponovi, te to i čini odlučno premda uz skroman i prijatan zvuk, sračunat na to da se sigurno dopadne onom ko ga sluša.
Ubrzo potom se zvižduk - istog kosa ili njegovog para - ponavlja, i to uvek kao da je to prvi put što mu je palo na pamet da zviždi; ako je u pitanju dijalog, svaki odgovor stiže posle dužeg razmišljanja. Ali je li ovo dijalog, ili svaki kos zviždi za svoj račun a ne zbog onog drugog? I, bilo da je u pitanju ono prvo ili ovo drugo, radi li se ovde o pitanjima i odgovorima (onom drugom ili samom sebi) ili su to zvižduci koji treba da potvrde nešto što je uvek jedno te isto (ličnu prisutnost, pripadnost vrsti, polu, području)? Možda je vrednost ove jedne jedincate reči baš u tome što treba da je ponovi drugi kljun-zviždač, u tome da ne bude zaboravljena u međuvremenu dok traje ćutanje.
Ili se pak celi razgovor zapravo sastoji u tome da se onom drugom kaže "ja sam ovde", dok dužina prekida dodaje rečenici značenje jednog "još", kao da se želi reći: "ja sam još uvek ovde, to sam još uvek ja". A ako je značaj poruke ne u zvižduku već u prekidu? Ako se kosovi razgovaraju kroz ćutanje? (Zvižduk bi u ovom slučaju bio samo znak interpunkcije, formula kao što je to "prijem i kraj"). Jedno ćutanje, naizgled jednako s drugim ćutanjem, moglo bi da izrazi stotinu različitih namera; što se toga tiče, isto tako i jedan zvižduk; voditi razgovor ćuteći, ili zviždeći, mogućno je uvek; problem je razumeti se. Ili možda niko nikoga ne može da razume: svaki kos veruje da je u zvižduk uneo značenje od osnovne vrednosti za sebe, ali koje samo on razume; onaj drugi mu odgovara nešto što nema nikakve veze s onim što je on rekao; to je dijalog između gluvih, razgovor bez glave i repa.
Iz romana Palomar