Dženet Vinterson - Nijedan čovek ne može pobeći svojoj sudbini
"Svako ko bere ove jabuke biće kao bogovi, poznavaće prošlost i budućnost kao da se dešavaju sada."
"Bio bi to blagoslov za čovečanstvo."
Ervin Šredinger - Čovekov goli opstanak ne smatra se više izvesnim
Uopšte nije izvesno da ćemo sticanjem dobrog, sveobuhvatnog prirodnonaučnog obrazovanja zadovoljiti svoju žudnju za religioznom ili filozofskom čvrstom osnovom nasuprot nestalnosti svakodnevnog života, da ćemo je toliko zadovoljiti da ćemo se osećati sasvim srećni, ne žudeći više ni za čim. Dosta često prirodna nauka uzdrma uobičajena religiozna ubeđenja, a da ih ne zameni ničim drugim. Zbog toga nastaje groteskni fenomen da prirodnonaučno obrazovani, vrlo kompetentni ljudi imaju detinjski - nerazvijen ili zakržljao - filozofski pogled na svet.
Fjodor Mihailovič Dostojevski - Da l' da odgurnemo celu tu razumnost nogom u prašinu?
Ja se, na primer, ne bih ništa začudio ako bi odjednom, onako iznebuha, iskrsnuo usred tog budućeg blagorazumija neki džentlmen s neblagorodnom, ili, bolje reći, nazadnjačkom i podsmeljivom fizionomijom, i, rukama na kukovima, uzeo da govori nama svima: "Šta velite, gospodo, da l' da odgurnemo celu tu razumnost nogom u prašinu, i to stoga, da bi svi ti logaritmi otišli do đavola, a mi da opet živimo po svojoj budalastoj volji?"
Herman Hese - Put ka samome sebi
Ja sebe ne mogu nazvati znaocem. Ja sam samo tražio, i to činim još i sada, ali više ne tražim po zvezdama i u knjigama, nego počinjem da osluškujem pouke koje moja krv u meni žubori. Moja priča nije prijatna, ona nije zaslađena i skladna kao izmišljene priče, ona odiše besmislenošću i zbrkom, bezumnošću i snom, kao život svih ljudi koji neće više da se lažu.
Savremeni čovek živi u nadi i strahu, u iluzijama i zabludama
Čovek ima sposobnost da stvara simbole i pomoću njih komunicira. U odnosu sa svetom to mu daje samostalnost, jer predmete može da zameni njihovim simbolima. Ali, istovremeno ga to udaljava od stvarnog sveta, plaši i uznemirava. Ma koliko opasnost bila udaljena, često se shvata kao pretnja njemu lično, konstruišu se imaginarne pretnje i njegov strah postaje mnogo veći. Filozof Ernest Kasirer u Eseju o čoveku piše o tome:
Alber Kami - Sreća i apsurd
Sreća i apsurd su dva sina iste majke zemlje. Oni su nerazdvojni. Pogrešno bi bilo reći da se sreća nužno rađa iz apsurdnog otkrića. Dešava se isto tako da se osećanje apsurda rađa iz sreće. "Smatram da je sve dobro", kaže Edip, i ta reč je sveta. Ona odjekuje u okrutnom i ograničenom čovekovom svetu. Ona nas poučava da sve nije iscrpljeno, i da i nije bilo iscrpljeno. Ona proteruje iz ovog sveta Boga koji je u njega ušao sa nezadovoljstvom i nastojanjem da se žive beskorisne patnje. Ona od sudbine stvara ljudski posao, koji treba da bude utvrđen među ljudima.
Seren Kjerkegor - O egzistenciji i pojedincu
Danski filozof, teolog i pesnik Seren Kjerkegor, jedan od osnivača egzistencijalističke filozofije, pred filozofsko mišljenje postavlja potpuno novi zahtev: da osvetli pojedinačni egzistentni život izolovanog pojedinca u njegovim elementarno raspoloživim životnim situacijama. Pojam egzistencija koji se javlja u njegovoj filozofiji postaće jedan od centralnih pojmova filozofije XX veka.
Artur Šopenhauer - Svet kao volja i predstava
Glavno delo nemačkog filozofa Artura Šopenhauera je Svet kao volja i predstava objavljeno početkom 1819. godine, čija je kvintesenca izražena u jednoj misli - "Svet je samosaznanje volje". U predgovoru ovog dela Šopenhauer ističe da je svrha njegove filozofije, otkriće "jedino istine, gole, nenagrađene, neprijateljske, često gonjene istine".
Blez Paskal - Čovek je trska koja misli
Najpoznatije filozofsko delo, Misli francuskog naučnika, književnika i filozofa Bleza Paskala, prvi put je objavljeno 1670. godine. Kroz spoznavanje čoveka i bespoštedno opisivanje ljudske situacije, on stvara sliku čoveka izgubljenog u svetu, koji u traganju za smislom čuva svoje dostojanstvo. Uticaj ovog dela prevazilazio je stručno područje filozofije, pa je u Francuskoj veoma brzo dobilo status klasičnog dela književnosti.
Herman Hese - Večita povest čoveka
Kad pesnici pišu romane, oni obično postupaju tako kao da su Bog, i kao da mogu poneku ljudsku povest da obuhvate celu celcatu pogledom i da je shvate, i da je tako pretstave kao da je Bog priča samome sebi, bez ikakvih velova, pošto je on svugde i na svakom mestu. To ja ne mogu, kao što uopšte pesnici ne mogu.