Artnit

Tužno je kad se noću probudiš, pa razmišljaš o osamljenosti i o tome kako svi kažu da je čovjeku suđeno da klone. Smišljaš pisma koja nikad ne pošalješ, koja čak i ne napišeš. “Dragi moj Waltere...“

Svi kažu: “Samo naprijed!“ Naravno, neki idu naprijed. Da, ali koliko njih? Što je s onom Kako-li-se-zove? Ona je uspjela, zar ne? “Koristica se udaje za perova sina.“ No, pa što onda? Učini nešto ili se gubi, kažu, učini nešto ili se gubi!

Objavljeno u Pero

A kako je čovjek biće koje ima tajne, i kako mu je svojstveno da krije i dobro prikriva nevidljive dijelove, tako mu je svojstveno i to da ih uvijek skriva, uprkos samom sebi, uprkos samootporu, i da ih osluškuje s vremena na vrijeme; izvadiće ih, razotkriti i pomno ispitati možda tek poslije mnogo godina, no biće primoran da ih razotkrije, sebi samom, na primjer, ili pak sebi bliskim ljudima, pa čak i onim dalekim, ako piše o njima. On mora da u sebi smogne snage da sačuva svoju tajnu. A šejh-baba je najčešće vidio ono što niko ne vidi, i čuo ono što niko ne čuje, zbog toga što on nije bio niko, što je bio kao pripitomljena životinja, kao kućna mačka, na primjer, ili pas. A šta su sve vidjele mačke ili psi, i šta bi sve bilo kad bi mačke i psi progovorili!

Objavljeno u Pero
Utorak, 19 Juli 2016 10:39

Henri Miler - Što hoćete od mene?

... Veliki Bože! U što sam se pretvorio? Kakvog prava imate ljudi, da pretrpavate moj život, kradete moje vrijeme, zadirete u moju dušu, isisavate moje misli, držite me za svoju zabavu, društvo, povjerenika i obavještajni ured? Za koga me vi smatrate? Jesam li ja plaćeni zabavljač od kojega se svako veče zahtijeva da izigrava neku intelektualnu farsu pred vašim glupim nosom? Jesam li ja rob, kupljen i plaćen, da bih puzao potrbuške pred vama besposličarima i stavljao pred vaše noge sve što radim i sve što znam? Jesam li ja neka djevojčura u kupleraju od koje se traži da podigne suknju ili da skine kombine na zahtjev svakog čovjeka, u odijelu po mjeri, koji slučajno naiđe?

Objavljeno u Pero

“Svijet je kao mušica koja grize uveče. Čovjek se kinji s riječima kao s mušicama, i one ga slijede ravno u grob. Ali dalje ne mogu. Ja sam prešao na mjesto gdje riječi ne mogu više ujedati, gdje je zrak čist i nema više što da se kaže, i sad sam sam u svojoj koži koja je zid moje domene.“

Objavljeno u Pero

- Dakle - nastavlja - ja sam do kraja radio, to vidite na mom licu, i otišao ja ili ne otišao u bolnicu, ne znači da mi ostaje još mnogo vremena da sjedim u stolici.

Objavljeno u Pero

Moderni se čovjek otuđio od sebe, od svoga bližnjega i od prirode. On je transformiran u robu, doživljava svoje životne snage kao investiciju koja mu mora donijeti maksimalno mogući profit po postojećim tržišnim prilikama. Ljudske su veze u biti veze otuđenih automata, od kojih svaki zasniva svoju sigurnost na tome što stoji blizu stada i što se ne razlikuje ni u mislima, ni u osjećanju, ni u akciji. Premda svaki nastoji da bude što bliže ostalima, svatko ostaje posve osamljen, prožet dubokim osjećajem nesigurnosti, tjeskobe i krivnje, koji se uvijek pojavljuje kad se ljudska odvojenost ne može prevladati.

Objavljeno u Društvo

Proturječnost je u tome što čovjek odbija svijet kakav jest ne pristajući da bježi iz njega. Zapravo, ljudima je stalo do svijeta i većinom ga ne žele napustiti. Ne samo što ga ne žele zauvijek zaboraviti, nego i pate što ga ne mogu dosta posjedovati, ti neobični građani svijeta, prognani u vlastitoj domovini.

Objavljeno u Društvo

Zalud sam mu govorio da je jedini način da čovjek ne bude odijeljen od drugih da ima čistu savjest; pogledao me pakosno i rekao: "Po tom računu nije nikada nitko ni s kim." I onda: "Samo vi mene slušajte: ako hoćeš ljude da složiš da budu zajedno, pošalji im kugu; to je najbolji način. Ma gledajte oko sebe!"

Objavljeno u Pero
Strana 2 od 2
Vi ste ovde: Home Razglednica Prikazivanje članaka po tagu čovjek