Artnit

"Film Svetlosti pozornice" (Limelight), napisao je Čaplin u knjizi Moja autobiografija, "zahtevao je osamnaest meseci priprema." Sećanje ga je varalo. Zapravo, od dana kada je zvanično počeo da diktira tekst Sveta pozornice, 13. septembra 1948. godine, pa do početka snimanja u studiju novembra 1951. prošlo je više od tri godine. Kada je u pitanju vreme rada na delu Svet pozornice, ovaj period duži je od trajanja sveoukupnog stvaralačkog postupka za film Svetlosti velegrada (City lights) koji se smatra njegovim najzahtevnijim i vremenski najdužim projektom.

Objavljeno u Društvo

Pogledajmo Leonardov portret "Mlada žena sa hermelinom", platno koje sam iskoristio u Ogledalu za scenu očevog kratkog susreta sa decom kada dolazi kući na odsustvo.

Postoje dve stvari u vezi Leonardovih slika koje zapanjuju. Jedna je umetnikova začuđujuća sposobnost da istraži predmet spolja, stojeći sa strane, gledajući iznad sveta, što su, takođe, odlike umetnika poput Baha ili Tolstoja. I druga je činjenica da slika na nas deluje istovremeno na dva suprotna načina.

Objavljeno u Paleta

Lično i profesionalno iskupljenje retko se ispoljava na tako jasan i trijumfalan način kao u slučaju Linčovog filma Plavi somot. Mejnstrim/komercijalna faza filmova Čovek slon i Dina, koja je prerano slomila neka od čudnih obećanja Glave za brisanje, očigledno je bila završena. Po mnogima, Plavi somot je najpotpuniji i najuspešniji film koji je Linč do sada napravio: savršena sinteza njegove lične, vrlo specifične estetike i tematske opsesije, i tradicionalnijih zahteva narativnog filma. Šokantan i uzbudljiv, Plavi somot je drugo nezaboravno filmsko iskustvo koje nam je Linč priredio, a koje zauzima istaknuto mesto u pejzažu američkog filma 1980-tih.

Objavljeno u Društvo

Veronik je stalno suočena sa dilemom da li da krene istim putem kao i poljska Veronika, da li da se preda umetničkom instinktu i tenziji koja je svojstvena umetnosti, ili da se preda ljubavi i svemu što ona podrazumeva. To je u osnovi njen izbor.

Objavljeno u Društvo
Utorak, 26 Februar 2019 14:04

Roberto Roselini - O Ingrid Bergman

Dok su trajali ovi uzaludni pregovori sa Selznikom, primio sam jednog dana pismo od glumice koja je za mene u to vreme bila skoro nepoznata. Bila je to Ingrid Bergman od koje sam video samo film Intermeco. Rekla mi je da je prisustvovala projekciji filma Rim, otvoren grad i da je bila potresena njime, ali da je mudro sačekala drugi film da bi o tome stekla potpuniju predstavu. "Sad pošto sam videla Paisu, zaključila je ona, spremna sam da dođem da radim sa vama".

Objavljeno u Društvo

Na filmu se prostor procesa iskazivanja uvek korenito razlikuje od prostora gledaoca; zbog toga neposredna obraćanja gledaocu mogu da budu samo mimetička i iluzorna, budući da gledalac nikad ne može da odgovori filmskom liku, čak ni onda kada je reč o komentatoru koji mu se obraća direktno, mimo okvira fikcije. Televizijski dispozitiv deluje drugačije pri emitovanju "uživo", jer postoji ta istovremenost u emitovanju i recepciji i mogućnost razmene u komunikaciji intervenisanjem primaoca poruke.

Objavljeno u Društvo

Posle Fantoma slobode koji je snimljen 1974. godine (imao sam tada sedamdeset četiri godine), razmišljao sam o tome da se definitivno povučem. Moji prijatelji su morali dobro da zapnu, Silberman prvenstveno, da bi me nagovorili da ponovo prionem na posao.

Objavljeno u Društvo
Utorak, 25 Septembar 2018 10:21

Neorealistički film

Kako se pod filmskim realizmom podrazumeva i realizam filmskih tema i način njihove obrade, upravo na osnovu toga je izvestan broj francuskih predratnih filmova svrstan u poetski realizam, a jedan broj italijanskih filmova nakon Drugog svetskog rata u neorealizam.

Objavljeno u Društvo

Bez formalne revolucije crtanog filma, koju je Dizni započeo u svojim prvim filmovima o Mikiju i Sili simfonijama, njihov uspeh ne bi bio ni zamisliv. Od neke vrste nezgrapno pokretljivih ilustracija iz slikovnica pretvorio je crtani film u dramski žanr. On je dinamiku crteža postigao time što je likove bazirao na lukovima koji omogućuju pokrete pune zamaha. Akciju je izlagao preglednim i nekomplikovanim zbivanjima: stalno se pokreću samo figure, kamera nikada. To znači: kameri nije pružena nikakva stvarnost, tek na traci se manifestuje jedan novi svet, potpuno potčinjen volji crtača.

Objavljeno u Društvo

Glavni pokretači “druge italijanske filmske renesanse“, Federiko Felini (1920-1993) i Mikelanđelo Antonioni (1912-2007), započeli su filmske karijere kao scenaristi filmova Roberta Roselinija. Felini, bivši karikaturista, sarađivao je na nekoliko filmova, uključujući Rim, otvoreni grad, Paisan i Čudo, a najraniji filmovi koje je snimio kao reditelj, Svetlosti varijetea (Luci del varietà, u saradnji sa Albertom Latuadom, 1950) i Beli šeik (Lo sceicco bianco, 1952), verno su sledili neoralističku tradiciju.

Objavljeno u Društvo
Vi ste ovde: Home Razglednica Prikazivanje članaka po tagu film