Artnit

Diperije nije morao da se trudi da bi se ulenjio. Oholo uverenje da u kancelariji obavlja posao koji je sasvim ispod njegovih zasluga, kao i dremljivost posle dobre hrane i pića, terale su ga na lenost. Budući da je bio dovoljno uobražen da veruje da je u svemu prvi, pa i u najgorem, ubrzo je postao pojam dembela. Kada ga je šef, kome je prevršilo, otpustio, Diperije je dočekao odluku gologlav.

Slikar, koji me naslikao, ne bijaše nitko drugi do slavnog Murdoira. Uza sve prednosti velikog genija, on je posjedovao još i opasnu tajnu, koju ne otkrivam bez ustručavanja današnjim slikarima, da o njoj razmišljaju. Nije da bih se bojala umanjiti Murdoirovu vrijednost: portreti, što ih je ostavio, puni nemirna života, njegovi pejzaži, o kojima se može reći, da se sjena velikog Pana pojavljuje među lišćem, jasno pokazuju, da i najbolji posao ništa ne vrijedi bez slikarskog genija. Nego, snobizam je katkad pošao tako daleko, da je bolje nemati povjerenja u pretjeran zanos za tako skupe umjetničke poslove. Dao Bog, da ovo mojih nekoliko riječi bude vrijedilo kao opomena.

Vjernici su kružili oko grobova, govorili o pokojnicima, koji nikad nisu bili potpuno mrtvi, a kad bi zazvonilo na misu, odlazili su da tamo pokopaju svoje grijehe. Tada bi se klakbijski župnik ispeo na propovijedaonicu i govorio o nestalnosti i pokvarenosti mode, a pogibelji, koja prijeti njegovu stadu, što dira u vraga tamo, gdje se on krije: radoznalost i naslada škode poslu i bogatstvu. Iznosio je primjere, spominjao imena.

Neobična bronzana statua Prolazak kroz zid, poznata i pod nazivima Čovek koji je hodao kroz zidove, Šetač kroz zidove ili Čovek koji je mogao da hoda kroz zidove, predstavlja čoveka pola zarobljenog u kamenom zidu. Postavljena je ispred kuće Marsela Emea, francuskog romanopisca, scenariste i dramskog pisca, u ulici Norvin na Monmartru. Francuski glumac i vajar Žan Mare je stvorio ovu statuu 1989. godine, u znak sećanja na najpoznatiju priču Marsela Emea Le Passe-Muraille ili Čovek koji je mogao da hoda kroz zidove, objavljenu 1943. godine.

Petorica ih je bilo, svi odreda sinovi pariskih milijardera, sve u francima, sa imovinom u inostranstvu, pet dakle tatinih sinova srećnih i maženih, automobili, ženske u vizonu, i jedan šesti koji nije bio tatin sin, jer mu je tata bio loše plaćeni sitni službenik, nezadovoljan, nesrećan, iz senske Prefekture. Petorica su upoznali šestog u književnom kafeu na Sen-Žermenu a ovaj ih je ubedio da osnuju mesečni časopis po imenu: Nazad.

- Život je samo ispit, govoraše nepomenik, prilika data svakom da pokaže meru svoje sposobnosti za večnost. Šta će nam na ovom svetu nesposobni, promašeni, nemoćni? Neka se vrate u ništavilo.

- Razume se, odobravao je Marten.