Albert Ajnštajn je najgrublji i najimpresionističkiji od svih portreta Jakoba Epštajna. Intenzivni kontrasti tamnog i svetlog i duboko razbijene površine, u kojoj je svaki fragment gline primetno vidljiv rezultira vajarskim impastom.
Albert Ajnštajn je svako jutro pozirao dva sata u skučenoj kolibi. Jakob Epštajn se kasnije prisetio: "Ajnštajn je bio vrlo udobno obučen u pulover sa svojom neobuzdanom kosom koja lebdi na vetru. Njegov pogled sadržavao je mešavinu humanog, duhovitog i dubokog. To je bila kombinacija koja me je oduševila. On je ličio na starog Rembranta." Ajnštajn je zabavljao vajara svirajući klavir ili violinu tokom pauze u poziranju.
Jakob Epštajn je izjavio da je poželeo da bista uhvati Ajnštajnov smisao za humor i neobuzdanu kosu, kao i njegovu duboku posvećenost humanizmu. O bisti je Epštajn napisao u komentaru koji opisuje njegovo razmišljanje o portretnom oblikovanju: "To je gruba površina koja daje lik i sličnost licu." Epštajn više nikada nije radio sa takvom vajarskom slobodom i energijom, koja izvlači i humanu inteligenciju lica i "raspuštenu kosu koja lebdi na vetru" po kojoj je Ajnštajn postao poznat.