Statua Euridike kao i statua Orfeja podseća na klasični grčki stil ljudske statue, koji je Antonio Kanova proučavao i karakterišu ih strastveni izrazi i govor tela. Pokreti Euridike, koji imaju "gipku eleganciju i vijugavu gracioznost" karakteristični su za kasni period baroknog vajarstva. Na njenom licu je iskazana bol i ona zlovoljno naginje glavu, dok je jedna nepoznata ruka čvrsto drži za zglob i vraća ka podzemnom svetu. Antonio Kanova pažljivo podvlači emocionalnu bol koju Euridika oseća prikazujući njene napete emocije i njenu osudu na smrt. On detaljno opisuje naboranu brazdu obrva, naglašavajući agoniju koju oseća dok shvata da je prisiljena da umre još jednom, jer nema zaustavljanja sudbine. Iako rožnjače i irisi očiju nisu vidljivi, praznina njenog pogleda probija se dok gleda naviše. Usne su oblikovane tako da izgleda kao da želi da pita nešto ili traži bilo kakvu božju pomoć kako bi se sprečilo njeno vraćanje u podzemni svet.