Nigde, kažem, nebo nije tako blizu zemlji kao u Toskani: i nalaziš ga u lišću, u travi, u očima volova i dece, na glatkom telu devojaka. Kao ogledalo je toskansko nebo, tako blizu da ga dahom zamagliš: planine, brda, oblaci, i među njima doline u senci, zelene livade, poljane sa pravilnim brazdama (i kad je vedro vidiš na dnu, kao u bistroj vodi, kuće, senike, puteve, močvare, crkve.) Sa svakim zamahom motike vazduh se meša sa zemljom i odmah iz brazde niče vlat zeleno-azurne trave, rađaju se larve cvrčaka i ševe.
Dovoljan je dodir da se oseti da je naša zemlja puna vazdušnih mehurića, i ponekih dana se nadima i nadolazi kao da će se svakog trena roditi hleb. Sastoji se od tako lagane i čiste materije da se od nje mogu napraviti skulptura i čovek.
Iz romana Prokleti Toskanci