Artnit

Nedelja, 24 Mart 2013 23:35

Ljubomir Nenadović - Lovćen Istaknut

Hoću da vam govorim o Lovćenu, o lepom crnogorskom bregu. Prvo što putniku pred oči iziđe, to je on; prva crnogorska reč koju čuje, to je njegovo ime; prva stopa crnogorske zemlje na koju stane, to je kamen od Lovćena. Kud se god maknete, vidite ga; to je polarna zvezda za Crnogorce. Po njemu poznaju se lepi dani i bure, o njega lome se gromovi i oluje, a on večito stoji.

- Lovćen je zajazio Jadransko more da ne teče dalje, on ga je zaustavio da ne roni obale srpske. Kao Herkul ustavio se, i stoji na večitoj straži. Hiljade godina udaraju o njega talasi tuđega mora i tuđega jezika, a njemu se ništa ne poznaje.

Crnogorac, kad pogleda Lovćen, njegovo srce ojača, lice mu se razvedri i veselo poviče: "Ništa nas ne može srušiti" - Crnogorac, kad polazi u tuđ, dalek svet, poslednji kamen što vidi od svog zavičaja, to su vrhovi Lovćena; on podigne svoju kapu i sa teškim uzdisajem rekne: "Zbogom, Lovćene, zbogom, kućo moja!" - I kad više ne može da vidi Lovćen, on, od želje, gleda oblake nad njim. Laki brodovi nose ga u sve strane sveta; kud god prođe, vidi klisure i planine, ali sliku svoga Lovćena nigde ne vidi; on, planinski sin ni u jednoj tuđoj zemlji ne nalaze divote.

Lovćen je osobit i svojim izgledom; car među bregovima krunisan je Gorskim vijencem. - Dugo san negda stojao i, ćuteći, s nekom pobožnošću gledao čuveni Parnas; ali, da to ne beše breg na kom je prošlost označila bistre izvore svih nauka, prošao bih pored njega kao pored svakog običnog brda. Uzalud sam na Parnasu tražio da vidim čuda i lepote što su poeziju Jelina i svih naroda na sebe privukli; nema ih. Lovćen je drukčiji: kao magnet privlači vas k sebi; s vašim pogledom i dušu vašu podiže na svoje visine. Ni jedan putnik neće pored njega morem proploviti, a da se ne osvrne i upita: Kakav je ovo breg? - Prve i poslednje sunčane zrake na njemu se vide; prvi oblaci, gromovi od njega se kreću; posle bure i oluje, prvi komad vedrog neba njemu se javi. Noću, mislite da se plavo nebo na njega naslonilo; rekli biste da su zvezde po vrhu njegovom popale; kad Mesec izlazi, učini vam se da o njegove vrhove udari i tu se zdrobi i ugasi. Kameniti vrh njegov izgleda kao kruna, kao crkva bez zvonika, kao grobnica belim platnom pokrivena.

A i šta je drugo taj lepi vrh Lovćena, nego najveća, najčudnija grobnica na celoj ovoj zemlji! Tu je grob pesnika neuveloga Gorskog vijenca. Tu, na toj visini, u toj strahovitoj samoći, sahranjen je Rade (Petar II), vladika i gospodar Crne Gore. Gromovi i gorski vetrovi jedini su koji tu tišinu potresaju. On je i grobom svojim nadvisio druge. Lovćen je uzdigao njegov grob više svih grobova na svetu, a njegov grob uzdigao je Lovćen više svih slovenskih bregova; pretvorio ga u Olimp, u hram gde se srpske vile skupljaju. Na dnu Lovćena on je ugledao ovaj svet; na vrhu Lovćena gleda ga ovaj svet. To je planina njegovog detinjstva, njegove mladosti, njegove poezije...

Na mnogo godina pre svoje bolesti, u potpunom zdravlju, vladika je pomišljao na smrt. Jednog letnjeg dana, hodajući po vrhu Lovćena, zaustavio se na sredini. Odatle na sve strane pogled pun divote. I more i gore, Cetinje sa svojom uzanom ravnicom, Skadar sa celim svojim jezerom; stolica Ivanova Žabljak, planinske kamenite pustinje i lepa naseljena Boka Kotorska - sve se vidi. Tu je vladika neko vreme, ćuteći, stajao. Ko zna kakve su ga misli toga trenutka zanimale! Nijedanput kucne štapom o kamen i rekne: "Kad umrem, ovđe ćete me zakopati!" - Vojvode što su bile oko njega začuđeno zglede se; to je protiv crkvenog i narodnog običaja da njegov grob leži u planini, u pustinji. Svaki se episkop sahranjuje u svojoj crkvi. Posle kratkog ćutanja upitaju ga: "Zboriš li to ozbiljno, gospodare? - Vladika opet kucnu štapom o kamen i ponovi: "Kad umrem, ovđe ćete me sahraniti!" Više se o tome nije govorilo. Crnogorci su ispunili njegovu želju; on tu danas počiva. Većega i postojanijega spomenika nema; piramide, grobovi egipatskih kraljeva, šta su drugo nego malene gomile kamenja prema Lovćenskom vrhu, prema tome vladičinom spomeniku.

I kad na ovome svetu nestane bregova i ljudi, meni se čini, još će trajati dva crnogorska kolosa: Lovćen i vladika...

Iz putopisa O Crnogorcima

Pročitano 11348 puta Poslednji put izmenjeno Subota, 20 April 2019 10:55

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Razglednica Ljubomir Nenadović - Lovćen