Jedva naziremo krovove sela utonulih u prevojima i oskudnom poslednjem zelenilu drveća, a jedino što se ponekad uzdiže iznad njih, to je zvonik, ali i on izgubljen u jednolikosti mrke ravnice i sivog neba.
Tu su ravnicu stalno i nemilosrdno, u svim pravcima, oduvek špartale seobe, bežanije i velike vojske, tu imena salaša, sela i malih gradova često označavaju mesta gde su bijene velike bitke i sklapani istorijski mirovni ugovori.