Kosidba je očistila predeo uklonivši pšenično klasje koje je, poput zlatnog zida, zatvaralo pogled u daljinu, a u čijem bi se žutilu zacrveneo pokoji makov cvet; sada je dolina izgledala mnogo veća, beskrajna, gubeći se u prizorima crvene zemlje, prosečene stazama i kanalima.
U čitavoj plodnoj dolini primećivalo se strogo nedeljno mirovanje, a pošto je žetva upravo završena i novac dobijen, nikome ne pada na pamet da krši propise crkve. U poljima niko ne radi, a na putu nema konja. Stare žene idu stazama, na glavi nose svetlucave šalove, a pod rukom malu stolicu, kao da ih je pokrenuo zvuk crkvenih zvona, koja su se klatila, tamo daleko, daleko u selu iznad krovova; na jednoj raskrsnici vrištala je, jureći se, velika grupa dece; na zelenoj uzvisini blještale su crvene pantalone vojnika koji su koristili nedeljno popodne da provedu malo vremena u svojim kućama; u daljini su odzvanjali puščani hici na laste koje su prkosno letele s jednog kraja na drugi, poput blagog zvižduka, parajući krilima kristalnoplavo nebo; iznad kanala su zujali oblaci mušica, skoro nevidljivi, a na zelenoj površini nekog imanja, ispod starog senika, poigravale su šarene cvetne suknje, drečave marame, uz omamljujuće zvuke gitare i trube raznoseći po čitavoj zaspaloj dolini zvuke valensijanskog plesa.
Iz romana Koliba