Artnit

Nedelja, 14 Februar 2016 12:14

Henri Miler - Jedina njihova briga bila je da ne zaborave koja im je strana hleba namazana puterom Istaknut

Eliseu Viskonti - Park u Luksemburgu Eliseu Viskonti - Park u Luksemburgu

Ostali smo u Luksemburgu tri dana, jeli i pili do mile volje, naslušali se odličnih nemačkih orkestara i posmatrali spokojan, dosadan život naroda koji nema razloga da postoji, i koji u suštini ne postoji, osim kao što postoje krave ili ovce. Snežana nas je upoznala sa svojom drugaricom, koja je bila Luksemburžanka i kretenka kakve nema. Razgovarali smo o pravljenju sira, vezenju, narodnim igrama, rudarstvu, uvozu-izvozu, o kraljevskoj porodici i o lakšim bolestima koje su ih povremeno mučile, itd.

Ceo jedan dan proveli smo u Monaškoj dolini, Pfafentalu. Hiljadugodišnji mir kao da je carevao nad usnulom dolinom. Bila je kao neki koridor koji je Bog urezao svojim malim prstom, da bi podsetio ljude kako će, kad utole svoju nezasitu glad za krvlju, kad se umore od borbe, tu naći počinak i mir.

Moram da priznam, bio je to divan, sređen, komotan svet u kojem je vladalo blagostanje, gde su svi bili lepo raspoloženi, milosrdni, ljubazni i tolerantni. Pa ipak, iz nekog razloga, svuda se širio neki odvratan zadah. Zadah ustajalosti. Dobrota stanovnika, koja je bila negativna, iskvarila je njihovo moralno osećanje.

Jedina njihova briga bila je da ne zaborave koja im je strana hleba namazana puterom. Nisu znali da prave hleb, ali znali su da ga mažu.

Sve mi se zgadilo. Bolje umreti u Parizu kao vaška, nego živeti u ovoj dembeliji, mislio sam.

Iz romana Mirni dani na Klišiju

Pročitano 2003 puta

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Razglednica Henri Miler - Jedina njihova briga bila je da ne zaborave koja im je strana hleba namazana puterom