Gradovi koje nam nudi Evropa prepuni su glasova prošlosti. Vično uho može da razazna šum krila, treperenje duše. Tu se oseća vrtoglavica vekova, revolucije, slave. Tu se čovek seća da se Zapad iskovao u kricima. Nema dovoljno tišine.
Pariz je često pustinja za srce, ali u određene čase, s visine groblja Per-Lašez, duhne vetar revolucije koji odjednom tu pustinju ispuni zastavama i pobeđenim veličinama. Tako je to i s nekim španskim gradovima, s Firencom ili Pragom. Salcburg bi bio miran bez Mocarta, ali, s vremena na vreme iznad Salcaha se razleže gordi krik Don Žuana koji tone u pakao. Beč izgleda mirniji, on je devica među gradovima. Njegov kamen nije stariji od tri veka i mladost mu ne zna za setu. Ali Beč je istorijska raskrsnica. Ponekih večeri kad se nebo prelije krvlju, kameni konji spomenika na Ringu čini se da su poleteli. U tom prolaznom trenutku kad sve govori o moći i istoriji može jasno da se čuje, pod naletom poljskih eskadrona, bučan pad otomanskog carstva. Ni tu nema dovoljno tišine.
Iz eseja Minotaur ili Predah u Oranu (zbirka eseja Leto)