Emil Sioran - Strast apsurda
Nemam argumente za život. Može li onaj koji je dospeo do granice još posezati za argumentima, uzrocima i posledicama, moralnim obzirima itd.? Očigledno, ne. Njemu za život ostaju samo bezrazložni motivi. Na vrhuncu beznađa, strast apsurda je jedina koja još baca demomnsku svetlost na haos. Kada ideali, moralni, estetski, religiozni, socijalni itd. nisu više kadri da upravljaju životom i da mu odrede kraj, kako se život može održati a da ne postane praznina? Samo vezivanjem za apsurd, kroz ljubav apsolutno nepotrebnu, to jest za nešto što ne može poprimiti konzistentnost ali što kroz sopstvenu fikciju može da stimuliše životnu iluziju.
Ginter Gras - Ali šta je moj kamen?
Usred rata 1943, Alber Kami je objavio svoj esej. “Mit o Sizifu“ čitao sam početkom pedesetih. Ali već pre toga, bez poznavanja takozvanog apsurda, blesav kakvog me je rat napravio, već sam, kao dvadesetogodišnjak, bio na ti sa egzistencijalizmom i svim njegovim pitanjima. I onda kad mi je pojam apsurda postao ličnost, kad sam (zgađen lažnom hrišćansko-marksističkom nadom) shvatio vedrog čoveka koji gura kamen kao nekoga ko uzaludnim guranjem ismejava prokletstvo i kaznu, potražio sam svoj kamen i s njim postao srećan. On mi daje smisao. On je ono što jeste. Nijedan bog, niti bilo kakvi bogovi ne mogu da mi ga oduzmu; to bi onda značilo da su pred Sizifom kapitulirali i pustili kamen na brdo. To bi bilo dosadno i ne bi vredelo više nikakve želje.
Alber Kami - Samoubistvo ili oporavak
Dešava se da se dekor sruši. Ustajanje, tramvaj, četiri sata u kancelariji ili u fabrici, obrok, tramvaj, četiri sata rada, obrok, san i ponedeljak utorak sreda četvrtak petak i subota u istom ritmu, ovaj put se najčešće lako sledi. Ali jednog dana, pojavljuje se "zašto" i sve započinje umorom u znaku čuđenja. "Započinje", to je značajno.
Alber Kami - Sreća i apsurd
Sreća i apsurd su dva sina iste majke zemlje. Oni su nerazdvojni. Pogrešno bi bilo reći da se sreća nužno rađa iz apsurdnog otkrića. Dešava se isto tako da se osećanje apsurda rađa iz sreće. "Smatram da je sve dobro", kaže Edip, i ta reč je sveta. Ona odjekuje u okrutnom i ograničenom čovekovom svetu. Ona nas poučava da sve nije iscrpljeno, i da i nije bilo iscrpljeno. Ona proteruje iz ovog sveta Boga koji je u njega ušao sa nezadovoljstvom i nastojanjem da se žive beskorisne patnje. Ona od sudbine stvara ljudski posao, koji treba da bude utvrđen među ljudima.