Artnit

Slikar, koji me naslikao, ne bijaše nitko drugi do slavnog Murdoira. Uza sve prednosti velikog genija, on je posjedovao još i opasnu tajnu, koju ne otkrivam bez ustručavanja današnjim slikarima, da o njoj razmišljaju. Nije da bih se bojala umanjiti Murdoirovu vrijednost: portreti, što ih je ostavio, puni nemirna života, njegovi pejzaži, o kojima se može reći, da se sjena velikog Pana pojavljuje među lišćem, jasno pokazuju, da i najbolji posao ništa ne vrijedi bez slikarskog genija. Nego, snobizam je katkad pošao tako daleko, da je bolje nemati povjerenja u pretjeran zanos za tako skupe umjetničke poslove. Dao Bog, da ovo mojih nekoliko riječi bude vrijedilo kao opomena.

Vjernici su kružili oko grobova, govorili o pokojnicima, koji nikad nisu bili potpuno mrtvi, a kad bi zazvonilo na misu, odlazili su da tamo pokopaju svoje grijehe. Tada bi se klakbijski župnik ispeo na propovijedaonicu i govorio o nestalnosti i pokvarenosti mode, a pogibelji, koja prijeti njegovu stadu, što dira u vraga tamo, gdje se on krije: radoznalost i naslada škode poslu i bogatstvu. Iznosio je primjere, spominjao imena.