Suve kruške
Zbirka crtica sa živopisnim autobiografskim motivima Crtice iz moje mladosti Ivana Cankara izatkana je iz snova i mašte i protkana tugom i bolom. Među njima je i crtica Suve kruške gde pisac priča o žudnji, laži i boli koju je osetio u svom detinjstvu. Ova emocijama ispunjena crtica počinje rečenicom: Već vrlo rano osjetio sam i iskusio što su ženska zavodljivost i njena izdajnička dvoličnost.
Šoljica kafe
Zbirka pripovedaka Ivana Cankara, Crtice iz moje mladosti sa živopisnim autobiografskim motivima prožeta je sećanjem na detinjstvo i prve dane mladosti. Šoljica kafe je jedna od najpoznatijih pripovedaka iz ove zbirke. U njoj je izražena bol pisca zbog pogrešnog postupka prema svojoj majci, koji smatra grehom.
Ivan Cankar - Jedina moja misao bila je Ljubljana
Najljepša slika mojih mladih snova bila je Ljubljana. Sve se razmahalo, silno raširilo u grudima kad sam pomislio na nju. Nisu mi mnogo o njoj pričali: sam sam sebi bio stvorio sliku kojoj po sjaju nije bilo ravne. Čitao sam, doduše, i o carskom Beču i drugim velikim gradovima, još daljim i još više tuđim, koji su sjali tamo negdje u praznini, s one strane svijeta. Ali to su bile samo bajke, doduše, lijepe, ali izmišljene, i mnogo nevjerovatnije nego doživljaji i junaštva Petra Klepeca. Svom ljepotom, svom svjetlošću, što je bila u meni, ovjenčao sam i obasjao Ljubljanu.
Ivan Cankar - Umetnik
Vladajuće društvo, je strašno prevarilo umetnika. Vaspitalo ga je tako da je upoznao najveću kulturu i da želi i zaslužuje njene darove; ali ga je odgurnulo među najniži, iz zemlje iščupani, beskućni, skitnički proletarijat; umetnik je proleter u građanskom kaputu.
Desetica
Ivan Cankar je u mnogim svojim pripovetkama pisao o majci direktno i uvek s osećanjem beskrajne ljubavi. Za ličnost majke vezani su sadržaji gotovo svih pripovedaka iz zbirke Crtice iz moje mladosti. Pripovetka Desetica iz ove zbirke slika topao, osećajan i prisan doživljaj majke koja ga je napajala ljubavlju dok je bio setan, često melanholičan u godinama školovanja u nepoznatom gradu.
Ivan Cankar - Cveće uspomena
Šta god je čovek jednom mislio i osećao, ne gubi se bez traga. Ona četiri zida, među kojima je živeo samo jedan dan ili dest godina, gusto su ispisana njegovim pismom; kad se vrati, poznaje rukopis, razaznaje reči i u času je onaj koji je i bio. Nijedan usklik ne gubi se, nijedan uzdah, nijedna suza i nijedan osmeh. Božja ruka odmah zapisuje povest čoveka, kleše je u kamen.
Ivan Cankar - Selidba Mihovih
Mihovi su se preselili na klanac, tamo odakle su priljave kućice gledale mrkim i zavidljivim pogledom dole na bele zgrade. Na klancu je stanovalo mnogo onih koji su ranije živeli dole u tim lepim kućama; sakrili su se i tu se u tami borili za život.
Ivan Cankar - Gde su svi koji su te voleli i koje si ti volela?
Ona se samo igrala lepim mislima, nije im verovala; no ipak ih je zvala i bojala se da se ne izgube; one su razastirale blistavi veo nad nad užasom koji je bio iza nje i koji je izbuljenim očima netremice gledao u nju... A kad se veo dizao, ona bi se stresla i zajecala, javljale su se utvare i ispunjavale svu samoću.
Sluga Jernej i njegovo pravo
U slovenačku prozu Ivan Cankar uvodi novu književnu vrstu - crticu lirski obojenu, a u noveli, pripoveci i romanu daje i nove teme i mnogo novog u književnom izrazu. Njegova poznata pripovetka Sluga Jernej i njegovo pravo je odraz odnosa koji nastaju na slovenačkom selu prodiranjem kapitalizma i rušenjem starih patrijarhalnih odnosa.