Anri Barbis - Nema jedne jedine otadžbine, lažu!
Lutamo pločnicima, kroz suton koji počinje da se pozlaćuje svetiljkama - u gradovima se noć kiti nakitima. Izgled tog sveta pružio nam je najzad, i nismo u stanju da se toga odbranimo, otkrovenje prave stvarnosti. Razlika koja se ocrtava između bića, razlika još dublja i nepremostivija od one rasne: podela određena, prosečena - i neoprostiva - koja postoji u zemlji između onih koji se koriste i onih koji stradaju... onih od kojih se traži da sve žrtvuju, sve, koji prinose do kraja svoj broj, svoju snagu i mučeništvo, i preko kojih gaze, napreduju, osmehuju se i uspevaju drugi.
Anri Barbis - Nisu to vojnici: ljudi su to
Gotovi smo. Ljudi staju u redove, stalno nemi, sa ćebadima oko ramena, sa kaišem šlema ispod brade, naslonjeni o puške. Posmatram njihova lica zgrčena, bleda, kao produbljena.
Nisu to vojnici: ljudi su to. Nisu pustolovi, ratnici, rođeni za ljudske klanice - kao kasapi ili kao marva. Ispod njihovih uniformi vide se seljaci i radnici. To su civili istrgnuti iz života. Spremni su. Čekaju znak smrti i ubijanja; ali, posmatrajući njihova lica kroz redove bajoneta, vidi se da su to prosto ljudi.
Anri Barbis - Kratkovidost je bolest ljudskog duha
Ah! vi ste u pravu, siroti bezbrojni borci, vi koji na svojim rukama nosite veliki rat, vi svemoćni koji još ne služite dobru, vi zemaljska gomilo u kojoj je svaki pojedinac čitav svet bolova, - vi što pod nebom, zastrtim crnim oblacima koji se cepaju i rastežu kao aveti, sanjate o boljem životu! - da, vi ste u pravu. Sve je to ustalo protiv vas. Protiv vas i vašeg opšteg interesa, koji se, zaista, tačno izjednačuje, kao što ste uvideli, sa pravdom. Ali, ustvari, ko je ustao protiv vas: oni što vitlaju sabljama, profiteri i šićardžije.
Anri Barbis - Da ima pravde, dobri ne bi smeli da pate
- Rđavi su nesrećni; dobri i pokajnici srećni su, na nebu.
- A na zemlji?
- Na zemlji su dobri nesrećni kao i ostali, više od njih, jer što se više strada ovde na zemlji - u toliko je veća nagrada gore na nebu.