U osnovi dela Petra Petrovića Njegoša je misao o jedinstvu čoveka i Boga, o čovekovoj nebeskoj egzistenciji, o njegovoj moralnoj krivici i padu. U filozofsko-religijskom spevu, Luči Mikrokozma duša vođena "iskrom božanstva", traga za uzrocima pada čoveka sa neba. Čovek tu nije obično zemaljsko biće, stvoreno od zemlje, nego više biće nebeskog, božanskog porekla. Zemlja mu je samo privremeno boravište, mesto ispaštanja kazne i okajavanja krivice, a on treba da se vrati nebu koje je njegov pravi zavičaj.
Njegoš vidi čoveka onakvog kakav on jeste, ograničenog nemoćima sopstvene prirode, raskošno obdarenog zlobom, zavidljivošću i ostalim prljavštinama duše, i bačenog u jednu nemilosrdnu prirodu. Priroda je po njemu prepunjena promenama i kratkotrajnostima, i izgleda kao da je lišena stvarne bitnosti i ravna efemernosti i snu, u njoj vlada "rat sviju protiv svakoga" za opstanak, za samoodržanje i samopotvrđivanje. I stihije, i stvorovi prirode, i pojedinačno, i kao skupovi individua, nemaju načina da izađu iz užasnog neprikidnog kovitlanja i sudaranja u prirodi. Čovek je najsvirepije izložen dvostrukoj borbi: s jedne strane, sa spoljnim svetom i okolinom, a s druge, sa svojom dualističkom prirodom, koja se sastoji iz materijalnog tela i besmrtne duše.
Pametan i duševno razvijen čovek je po Njegošu jači od svega. On je jači od sudbine, jer zna koliko se ona može izbeći ili poboljšati, a koliko se mora podneti. Jači je i od prilika, jer zna na koji način one mogu da se preokrenu u bogaćenje saznanja. Od rđavih ljudi je jači, jer je od njihovih dejstava zaštićen neprobojnim magijskim oklopom svoje blagorodosti. Njegošev stav o tvrdom orahu kao čudnovatoj voćki ukazuje da nedaće koje snalaze čoveka služe i osnaživanju njegove duše i junačkom izgrađivanju njegovog karaktera.
Svoju metafizičku teoriju o grehu čovekovom i njegovoj kazni Njegoš spaja sa verovanjem da će čovek dostići jedno blaženo ishodište. On uči da duša, pošto izdrži na zemlji sve dodeljene nevolje, zadobija zauvek besmrtnost, jer je ona i na ovosvetskom planu "iskra u svetskoj prašini" i "luča tamom obuzeta". Po Njegošu, kao i po Platonu čovek ne prestaje ni na zemlji da teži blaženstvu u besmrtnosti, jer je on obdaren rudimentarnim sećanjem na nekadašnju svoju slavu. Jer duh znači visoku odliku čoveka, kao "krune svaranja", njim čovek održava vezu sa vrhovnim bićem. Svrha njegovog duhovnog povratka na izvore svog bića, na početke svog postojanja je pre svega, saznajna, i treba da donese odgovor na pitanje šta je čovek i kakav je njegov smisao u kosmičkom poretku.