Sjećam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su dječje igre i crne poderane seoske košulje prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku "zelene odaje" čamila je mati i krpila. Duvarevi tamni, u sjenci pili su krv iz ženskih obraza.
Sjećam se: jurili smo po vršajevima za konjima, preko trave i kamenja, kroz dječje razigrane prostore, zaboravljajući otići pet puta na dan u džamiju i - poslije su očeve batine bile svršetak radosti. Mati je sumorno poslušna i prigušena kao i mi, suzila: "Svoj je otac, kad malo i udari... poljubi ga u ruku, pa klanjaj, sinko", a na svaki udarac i jauk lice joj se trzalo i glavu je okretala.
Isprebijano, polomljeno djetinjstvo, nedoigrane igre, žena sakrivena u tami i očev nemilosrdni pogled. Stražarska sablja što je goropadno gonila kroz sokake... Rasli smo.
Iz pripovetke Majka
