Volio je da priča, a pričao je lijepo, korijeni njegovih riječi bili su duboko u zemlji, a grane su im se izvijale u nebo. Postale su mi potreba i zadovoljstvo. Ne znam šta je to bilo u njima što me obasjavalo, nekih priča se jedva i sjećam, ali je ostala nekakva omama od njih, nešto nesvakidašnje, svijetlo i lijepo: priče o životu, a ljepše od života.
- Ja sam nepopravljivi brbljivac, volim riječi, svejedno kakve, svejedno o čemu. (Bilježim bez reda ono što je govorio, jedne noći, dok je kasaba mirovala, u mraku.) Razgovor je spona među ljudima, možda i jedina. To me naučio jedan stari vojnik, zajedno smo zarobljeni, zajedno bačeni u tamnicu, zajedno vezani lancem za istu željeznu halku u zidu.
Iz romana Derviš i smrt