Godine 1857. na putu od Beograda do Podgorca, svog prvog mesta gde će biti učitelj, Đura Jakšić prolazi kroz manastir Gornjak, u kojem provodi samo jednu noć. Bio je umoran, ljut i očajan što nije dobio neko povoljnije mesto. Iz njegove uvređene duše izvija se pesma puna snage, čežnje, besa i srdžbe, Put u Gornjak.
Pesnik oseća da je ostavljen od oca i rodbine, i da je bez ikog svog bližnjeg, sam na svetu, samac bez pomoći. On je slobodan čovek, vagabund, siromah bez igde ičeg, prezren i ostavljen. Ali, opijen je prirodnom lepotom koja godi svima onima koje ljudsko društvo nepravedno goni i proganja. Obraća se prirodi, najnežnijoj i najmilostivijoj majci svih potištenih i uvređenih ljudi. On se i nehotice ispoveda i kazuje boli svoje uvređene duše. Ni tu pesnik ne nalazi utehe i željeni mir. Iz ljudske klonulosti pri susretu sa manastirom, zadužbinom čestitoga kneza Lazara vinuo se pesnik, zbacio sa sebe okove greha.
Pesma odjekuje snažnim i burnim zvucima strasti i klasične lepote. Uz pesmu se pojavljuje i propratni tekst samog pesnika, gde je data kratka istorija manastira Gornjak, zadužbine kneza Lazara koji je građen uoči same Kosovske bitke.
Đura Jakšić je kroz manastir Gornjak prošao u martu 1857. godine, a pesma Put u Gornjak je objavljena u novosadskoj Sedmici, već u junu iste godine. Ova pesma i danas pleni snagom osećanja, bogatstvom slika. To je vanvremenska slika tuge i melanholije, zbog nemoći i suvišnosti u životu, zbog progonjenosti i prezrenosti.