Teži je slučaj kad rečima treba kazati nešto o rečima samim i njihovoj upotrebi u pričanju. Tada one odjednom zaneme, ohladne, i leže kao mrtvo kamenje, kao da nikad nisu govorile, igrale ni pevale. Kad je reč o rečima, reči ćute, dok o svima drugim ljudskim stvarima i pojavama umeju, nekad manje nekad više, ponešto da kažu. Čak i o ćutanju.
Pri pisanju - u srećnim trenucima, naravno! - reči se nižu same od sebe, vezuju se i odbijaju, pomeraju i premeštaju, ili potpuno brišu, dok se sve ne slože u pravu i jedino moguću sliku onog što čovek želi da kaže. Sve izgleda kao laka i automatska igra koju reči, po svojoj volji i svojoj prirodi, same po sebi i samo za sebe igraju. Međutim, nije tako, nije to nikakva jalova igra ćudi ni slučaja. U rečima, kao u drvetima i biljkama i svemu što je živo, kruži nevidljiv životni sok, i on je taj koji ih, kao neko unutarnje sunce, kreće i okreće, daje im boju i oblik, snagu i izraz. A čovek koji piše, on samo pažljivo prati i manje ili više vešto, manje ili više srećno iskorišćuje pojedinosti te neshvatljive i neuhvatljive igre.
Tako reči žive, u stvari, dvostrukim životom: i same za sebe, kao takve, i kao izražajni znakovi u sklopu čovekove misli koja traži svoj izraz.
Ima u jeziku izraza koji sami po sebi, tako izdvojeni i u letu uhvaćeni, plene i nose moj sluh i moj duh, i otvaraju preda mnom neke nove i nepristupne vidike i daljine o kojima ni onaj što te reči izgovara ne zna ništa, i ne sluti da bi mogli da postoje.
To su izrazi koji se mogu čuti od ljudi i, još češće, od žena iz naroda kad govore u jakom u uzbuđenju, povodom svojih briga ili šteta, potresa, radosti ili ogorčenja.
Hvatam te reči kao slučajno bačene i srećno nađene dragocenosti, plovim neko vreme na svakoj od njih kao na slobodnom, brzom oblaku, i posmatram nove i neviđene svetove oko sebe.
Ta igra traje nekad duže, nekad kraće, i draža mi je od stvarnih doživljaja, igara i uživanja...