Priča se kako hajduci, ovi današnji, hoće pogdekad da pomognu i zaštite sirotinju. To ni malo ne može ublažiti rđavo mišljenje o tim ljudima, koje svaki čestiti čovek mora imati. Ako i pruže paru siromahu, krvava je to para, nije blagoslovena, jer je zločinom stečena. Velikodušnost njihova prema sirotinji ne može pokriti njihove grehe, niti im oprati ruke od zločina.
A nekada je to drukče bilo. Nekada su hajduci bili naš ponos, naša odbrana i naša uteha. Nekada su se u hajduke odmetali odvažni ljudi da brane svoju kuću, svoje selo i ceo svoj narod.
Bilo je to u zlo doba, u doba kad je naš narod robovao, patio i stradao. Tada su turski zulumćari zalazili u narod i pljačkali, otimali i poslednji zalogaj hleba; mučili ogolelu sirotinju pa i ubijali nezaštićene. Nisu oni otimali samo novac, već i stoku, i plod, pa čak i decu, te ih odvodili u daleke zemlje, gde su ih na trgovima prodavali kao običnu stoku ili ih prevodili u svoju veru, te ih odrođivali od svojeg doma i od svojeg naroda.
Iz romana Hajduci