Moja ljubav nikome nije donijela sreće zato što ja ništa nisam žrtvovao za one koje sam volio: volio sam radi sebe, radi svog ličnog zadovoljstva; zadovoljavao sam samo čudnu potrebu srca pohlepno gutajući tuđa osjećanja, tuđu nježnost, tuđe radosti i patnje - i nikad se nisam mogao nasititi. Tako onaj kojega mori glad iznemogao zaspi i vidi pred sobom obilna jela i pjenušava vina; on sa zanosom guta vazdušne darove svoje uobrazilje i čini mu se da mu je lakše; ali čim se probudi, sna nestaje... Ostaje dvostruka glad i očajanje...
Možda ću sjutra umrijeti... a na zemlji neće ostati nijednog bića koje me je potpuno razumjelo. Jedni smatraju da sam bolji, a drugi da sam gori nego što jesam... Jedni će reći: bio je dobar čovjek, drugi - nevaljalac. I jedno i drugo je laž. Vrijedi li živjeti poslije toga? A ipak živiš - iz radoznalosti: očekuješ nešto novo... Smiješno i uvredljivo!
Iz romana Junak našeg doba