Mislio je na svoj tako goli i tako prazni život. Sjećao se daleke prošlosti, doba svog djetinjstva, roditeljske kuće, zatim gimnazije, šetnji, vremena učenja prava u Parizu, pa bolesti očeve i njegove smrti.
Nastanio se s majkom. Oboje, mladić i stara žena, živjeli su tiho, ne želeći ništa više. I ona je umrla. Kako je život tužan!
Ostao je sam, i sada će uskoro doći red i na njega da umre. Nestat će i njega, i sve će biti svršeno. Više na zemlji neće biti gospodina Paula Savala. Kako je to strašno! Drugi ljudi će živjeti, ljubit će se i smijati. Da, zabavljat će se, a njega više neće biti. Kako je to čudno, moći se smijati, zabavljati, biti veseo uz ovu vječnu sigurnost, da ćeš umrijeti. Ali, kad bi ta smrt bar bila vjerojatna, još bi se mogao nadati; ali ne, ona je neizbježna, tako neizbježna kao noć poslije dana.
Da je bar u životu nešto proživio! Da je nešto učinio. Da je doživio neke pustolovine, velika uživanja, uspjehe, zadovoljstva svake vrste. Ali ne, ništa. Ništa nije uradio, nikada ništa, samo se u iste sate dizao, jeo i išao spavati. I na taj je način doživio šezdeset drugu godinu. Ni oženio se nije kao drugi ljudi. Zašto? Da, zašto se nije oženio? Mogao se oženiti, jer je nešto i posjedovao. Zar nije imao prigode za to? Možda! Ali se prigode mogu i naći. On je bio nehajan, eto to je sve. Nehajnost bijaše njegovo veliko zlo, njegova greška, njegova mana! Koliki ljudi promaše svoj život zbog nehaja. Teško je za neke naravi da se dignu, maknu, da istupe, govore, proučavaju pitanja.
Pa ni ljubljen nije bio. Nijedna žena nije usnula na njegovim grudima u potpunoj ljubavnoj podašnosti. Nije znao, što su to slatke zebnje, očekivanja, božanski drhtaj od stiska ruke, zanosa pobjedničke strasti.
Iz novele Kajanje
