Kućica tesna, kandilo nesna
i oči pune tihog blistanja
Dva bleda lica i ljubičica
u pozlaćenom ramu svitanja.
Tu klekoh, oče, i rekoh: poče
I snih plod kakav još ruka ne bra
I tada pustih boso siroče
srca na most najtanjeg rebra.
I sad na licu nosim znamenje
tajne što mi pod kožom bljeska
Kotrljam uz breg krupno kamenje
a niz breg sitne đinđuve peska.