Sluša pesmu gora kada jutro rudi,
agoniju vode u večeri neme,
nepomično stoji tamo gde sve bludi:
oblaci i vetri, talasi i vreme.
I tu šumi s njima, dajući, polako,
moru koju granu, vetru listak koji:
i, kô srce, sebe kidajući tako,
tužno šumi život. - Sama vrba stoji...