Artnit

Četvrtak, 13 Avgust 2020 10:33

Agota Kristof - Uveče dvaput zaključavaju svoja vrata i strpljivo čekaju da prođe život Istaknut

Dizajn korica knjige Juče Dizajn korica knjige Juče

“Bila sam velika i teška“, kaže ona. “Ljudi su se bojali moje senke koja je padala po njima dok se smrkavalo. I ja sam se bojala kad su padale bombe. Nisam letela predaleko i, kad bi opasnost prošla, vraćala sam se da dugo lebdim iznad leševa.

Volela sam smrt. Volela sam da se igram sa smrću. Uzletevši do tamnih planinskih vrhova, sklapala sam svoja krila i prepuštala se padu, kao kamen.

Ali, nikad nisam išla do kraja.

Još sam se bojala. Volela sam jedino smrt drugih.

Svoju sopstvenu smrt naučila sam da volim tek kasnije, znatno kasnije.“

Uzimam pticu na svoje grudi, milujem je. Njena opuštena krila su slomljena.

“Niko se od poniženih prijatelja neće vratiti“, kaže ona. “Idi u grad. Tamo još ima svetlosti. Svetlosti koja će tvoje lice učiniti bledim, svetlosti koja nalikuje smrti. Idi tamo gde su ljudi srećni, jer ne poznaju ljubav. Oni su toliko ispunjeni da im više nije potreban niko drugi, ni Bog. Uveče dvaput zaključavaju svoja vrata i strpljivo čekaju da prođe život.“

- Da, znam to, kažem ja ranjenoj ptici. Pre mnogo godina izgubio sam se u jednom gradu. Nikog tamo nisam poznavao. Nije mi, dakle, bilo važno gde sam bio. Mogao sam da budem slobodan i srećan, jer tada nikog nisam voleo.

Zaustavio sam se na obali crnog jezera. Prošla je neka senka, zurila je u mene. Ili je to bila samo pesma koju sam neprestano ponavljao, muzika? Ne znam više, uzalud pokušavam da se setim. Bio sam prestravljen. Pobegao sam trkom. 

Iz romana Juče

Pročitano 1921 puta Poslednji put izmenjeno Utorak, 29 Juni 2021 20:39

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Agota Kristof - Uveče dvaput zaključavaju svoja vrata i strpljivo čekaju da prođe život