Ali, nikad nisam išla do kraja.
Još sam se bojala. Volela sam jedino smrt drugih.
Svoju sopstvenu smrt naučila sam da volim tek kasnije, znatno kasnije.“
Uzimam pticu na svoje grudi, milujem je. Njena opuštena krila su slomljena.
“Niko se od poniženih prijatelja neće vratiti“, kaže ona. “Idi u grad. Tamo još ima svetlosti. Svetlosti koja će tvoje lice učiniti bledim, svetlosti koja nalikuje smrti. Idi tamo gde su ljudi srećni, jer ne poznaju ljubav. Oni su toliko ispunjeni da im više nije potreban niko drugi, ni Bog. Uveče dvaput zaključavaju svoja vrata i strpljivo čekaju da prođe život.“
- Da, znam to, kažem ja ranjenoj ptici. Pre mnogo godina izgubio sam se u jednom gradu. Nikog tamo nisam poznavao. Nije mi, dakle, bilo važno gde sam bio. Mogao sam da budem slobodan i srećan, jer tada nikog nisam voleo.
Zaustavio sam se na obali crnog jezera. Prošla je neka senka, zurila je u mene. Ili je to bila samo pesma koju sam neprestano ponavljao, muzika? Ne znam više, uzalud pokušavam da se setim. Bio sam prestravljen. Pobegao sam trkom.
Iz romana Juče