Stvari su se tako zbile. Tezej nije mogao znati da na drugom kraju lavirinta postoji drugi lavirint, lavirint vremena, i da je na jednom drugom označenom mestu Medeja.
Nit se izgubila; izgubio se i lavirint. Sada ne znamo da li nas okružuje lavirint, tajnoviti kozmos, ili pak slučajni haos. Naša lepa obaveza je da zamišljamo da postoje lavirint i nit. Nikada nećemo naći nit; možda je nalazimo i gubimo u činu vere, u nekoj melodiji, snu, rečima koje nazivamo filozofijom ili nepomućenoj i jednostavnoj sreći.
Knosos, 1984. god.