Mnogi misle da je poezija nešto što se nalazi samo u knjigama, sadržano u desetosložnim stihovima sa sličnim završecima; no svuda gde ima osećanja lepote, snage, ili sklada, u kretanju morskog talasa, u rastenju cveta koji "miris lišća pred licem dana može da raširi i suncu svoju lepotu daruje" - tu ima i poezije u rađanju. Ako je istorija ozbiljna nauka, za poeziju se može reći da je još ozbiljnija; njena materija leži dublje i prostire se šire. Istorija se ponajviše bavi glomaznim i nesretnim masama stvari, praznim sanducima u koje ona trpa svetske događaje, pod zaglavljima intriga ili ratova, po raznim zemljama, i od stoleća do stoleća; ali poeziji pristaje kao predmet svaka misao ili osećanje koji se ikad rode u glavi čoveka, a koje on žudi da saopšti drugima, ili koje ovi sa radošću slušaju. Poezija nije vrsta spisateljstva; ona je "tkivo od kojega je naš život stvoren". Ostatak je "zaborav sušti", mrtvo slovo; jer sve što vredi zapamtiti u životu jeste njegova poezija. Strah je poezija, nadanje je poezija, ljubav je poezija, mržnja je poezija; prezir, ljubomora, griža savesti, divljenje, čuđenje, samilost, očajanje, ludilo - sve je to poezija. Poezija je ona fina čestica u nama koja širi, razređuje, prečišćava, uzdiže čitavo naše biće, bez nje je "ljudski život bedan kao život divlje zveri".
Iz eseja Šta je poema, i šta je poezija