To je vidio i Rafael. Leonora se držala hladno, kao prema nekome, koga ne poznaje.
- Ne pokušavaj, Rafaele, sve je svršeno. Ljubav koju si pustio da ode, daleko je, tako je daleko, ma kako je jurili nikad je ne bismo dostigli. Zašto da se zamaramo? Kad te sada gledam čini mi se da gledam staro odijelo, kome sam se radovala prije mnogo godina. Sada vidim mane i smiješnost prošle mode. Naša je ljubav umrla. Bolje da je umrla u punom medenom mjesecu, nego docnije kad bi se zauvijek bila navikla na nju. Združila nas je okolina, ono prokleto proljeće, ali nismo bili jedno za drugo. Pripadamo raznim rasama. Ti si malograđanin, dok u mojim žilama teče plamen umjetnosti. Zaslijepila te ljubav, otkrovenje jednog novog života kakav je moj i raširio si krila da me pratiš, ali si pao pod teretom naslijeđenih naklonosti, a tvoje su naklonosti iste kao i kod tvojih ljudi. Ti sad misliš da si nesrećan, ali ćeš se odmah utješiti čim postaneš uvažena ličnost, kad vidiš kako se šire tvoji vrtovi, kako rastu tvoja djeca koja će naslijediti moć i bogatstvo svoga oca. Ljubav za ljubav koja se smije zakonima i običajima, koja prezire život i mir, to je naša privilegija, to je jedina sreća nas bezglavih na koje društvo gleda sa prezirom i nepovjerenjem. Svako ide svojim putem. Ptice sa dvorišta uživaju svoj mir i debljaju na suncu, dok ptice selice pjevaju amo i tamo, sad su u vrtu a sad drhću od studeni u oluji.
Iz romana Među narančama
