Život prolazi, veoma udaljen od mnogih ljudi, i vijuga da bi izbegao one koji u repu čekaju na njega. Da ne bih bio od tih, hteo bih da radim, da se držim središta radionice svog dela do kasno u noć svakog dana. No, ja u tome ne uspevam zato što ne postoji ništa u meni što je sazrelo, ili - ne znajući to - dopuštam da moja udaljena žetva ostari i prođe joj rok. U meni je još i uvek samo haos; ono što živim je poput bola, a ono što vidim zaista izgleda loše. To nije tek moj lični utisak: to je utisak koji mi se svojim oštrim vrškom zabija u ruku, duboko, i bezmalo mi probija telo; ostale stvari koje bih hteo da uhvatim, promiču mi između prstiju poput vode, a ona otiče prema drugima, pošto mi je na trenutak, rasejano, ponudila da vidim svoj odraz u njoj. Šta mora da radi neko ko tako slabo shvata život, a obavezan je da ga trpi, i utvrđuje da mu je volja uvek slabija od neke druge velike volje koja ga obuzima i ponekad nosi nizvodno poput neukotvljenog predmeta? Šta mora da radi neko, Lu, kome se knjige koje je hteo da pročita ne otvaraju drugačije nego onako kao što se teška vrata zatvaraju na prvi udar vetra? Šta mora da radi neko kome su bića podjednako teška kao knjige, podjednako lebdeća i strana, zato što nije u stanju da nađe u njima ono što mu je neophodno i zato što, bez mogućnosti izbora, uzima iz njih istovremeno ono što je važno i što je prolazno, ono što ga opterećuje? Šta da radi taj, Lu? Mora li da ostane sasvim usamljen i da se navikava da živi sa stvarima koje mu najvećma nalikuju i ne nameću mu nikakvo breme?
Iz knjige Čisto protivrečje - pisma Lu Andreas Salome