Jednog dana magarac je pronašao lavlju kožu koju su lovci ostavili na suncu da se osuši. On se obukao u nju i zabavljao se tako što bi istrčavao iz drveća da bi plašio životinje koje su prolazile. Smejao se glasno dok su svi brzo bežali od njega. Posle nekoliko puta, u svom oduševljenju podigao je glas i njakao. Lisica, koja je trčala sa ostalima, zaustavila se čim je čula zvuk. Otišla je do magarca i rekla mu: "Da si držao usta zatvorena, možda si i mogao mene da uplašiš. Ali ti si se prepustio tom glupom njakanju!" Moralna pouka ove basne je da budala može da prevari svojom odećom i izgledom, ali njegove reči će uskoro pokazati šta on zaista jeste.
Dositej Obradović ističe u basni Magarac u lavljoj koži da kada magarac uznemiri i rastera životinje po polju, ljudi uzimaju oružje i izlaze da vide koja je to beda. Koža lavova, ali glas magareći! Ali, kada su opazili i velike uši, uzimaju koce i leskovce, opkole magarca, skinu mu lavlju kožu i nauče ga pameti. Na kraju svog naravoučenija Dositej Obradović piše: "U Francuskoj mnogi ljudi dževu čine i iz tog potvrda ove basne sledi pošto kod većine samo ruho vredi."