Književnost prosvetiteljstva ima humanistički duh i okrenuta je čoveku kao društvenom biću i njegovim potrebama za obrazovanjem i prosvećivanjem. Kako bi se što više približila građanskom čoveku i istovremeno popularizovala ideje, naučne činjenice, ideološke i moralne stavove u njoj se davala prednost maternjem jeziku. Edukativni karakter i cilj da se objasni, pouči, obrazuje i vaspitava bio je posebno izražen u naučnopopularnoj i didaktičkoj literaturi koja je čitaocu pružala osnovna znanja iz nauke, umetnosti, filozofije, etike i drugih oblasti. Takođe, ova književnost je bila prožeta poletom i optimizmom i sadržala realističke slike čoveka i društva, a fokusirala se na individualizaciju karaktera i prikazivanju intimnog sveta pojedinca, njegovih osećanja i raspoloženja.
U prosvetiteljstvu se naglo razvija proza, umetnička i književnonaučna. Uobičajeni spisi u obliku rasprava i traktata i poučni spisi bili su namenjeni širokoj čitalačkoj publici. Neguju se i basna, biografija i putopis. Kritičnost prosvetiteljske književnosti uvela je satiru kao dominantan književni žanr, a bila je popularna i epopeja, obimno epsko delo u stihu.
U proznom rodu je u prosveteljstvu dominirao roman po broju objavljenih knjiga, a i po žanrovskoj raznovrsnosti i popularnosti. Građanski roman je imao raznovrsne teme, kao što su porodica, putovanja, moralni problemi, filozofski problemi, osećanja pojedinca. Jedan od začetnika romana kao žanra, Danijel Defo piše 1719. godine prvi građanski roman Robinson Kruso koji naglašava snagu duha, moć razuma i sposobnost snalaženja građanskog čoveka u izuzetnim okolnostima. 1726. godine Džonatan Svift piše roman Guliverova putovanja, parodiju putopisnih priča, ali i snažnu satiru protiv religije i plemstva i protiv društvenog poretka. Henri Filding u romanu Tom Džons objavljenom 1749. godine daje široku i realističku sliku.
U dramskom rodu se posebno neguju tragedija i građanska drama. U sadržini, strukturi i tonu tragedija je zadržala klasični duh, a građanska drama je nova dramska vrsta sa elementima tragičnog i komičnog. Deni Didro i Gothold Efraim Lesing su dali teorijsku osnovu za građansku dramu. U Raspravi o dramskoj poeziji Didro se zalaže za građansku dramu u kojoj će glavna tema biti uslovi života, a izvor sukoba savremena društvena problematika treba da se piše u prozi. U Hamburškoj dramaturgiji Lesing odbacuje zakon o tri dramska jedinstva i ističe Vilijama Šekspira kao uzor umetničke snage i smatra da drama treba da prikazuje građanski život i obične ljude.