I ja sam isto tako ludovao za konjima. Ima neke uzbudljive čari u tome kad oni izađu i pođu stazom do starta. U tome kako poigravaju i izgledaju kao sapeti, a džokej ih čvrsto drži, i nekad i popušta malo uzdu, i pušta ih da malo potrče stazom. A onda, kad bi se našli na startu, zahvatilo bi me još jače uzbuđenje. Naročito u San Siru, sa onom velikom zelenom trkališnom stazom i planinama u daljini i onim debelim starterom i njegovim velikim bičem i džokejima koji poravnavaju konje, a onda se startna mašina diže i zvono počinje da odjekuje i oni svi kreću u gomili, a zatim pojedini konji počinju da se izdvajaju. Znate kako to izgleda kad grupa konja jurne sa starta. Ako se nalazite gore na tribini, sa durbinom, jedino što vidite to je kako pohrle, a onda zvono počinje da zvoni i čoveku se čini kao da zvoni hiljadama godina, i zatim oni prolaze strelovito grabeći kroz krivinu. Za mene nikada nije postojalo ništa lepše od ovoga.
Iz pripovetke Moj Stari