A kad bude u Biogradu o Novom ljetu na skupštini, optuže ga nekaki kneščići i buljubašice iz oni' na'ija kuda je on zapovjedao da je nekake djevojke silovao, i momci njegovi da su nekakim ljudima pootimali goveda i ovce i prodali kao tursko; i zato ga Sovjet odsudi u kulu, no srećom njegovom onaj ga dan ne zatvore, nego ostave do ujutru, a on uveče skupi svoje momke, pa im kaže: "Braćo, ja sam mislio mene zovu u Biograd da me pitaju koliko sam rana ljetos pretrpio, i koliko mi je momaka poginulo, koliko li sakati ostalo i koliko mi je kumbara više glave puklo, i koliko je konja podamnom poginulo, i imam li čim momcima 'ajluk isplatiti; a oni me pitaju koliko sam djevojaka obljubio; pa sjutra 'oće da me zatvore u kulu; nego bježite da bježimo odavde." Pa se onda digne sa svima svojim momcima i tu noć pobjegne iz Biograda. Kad ujutru stignu u Smederevo, ondje odjašu od konja, te se odmore i ručaju, i kaže svakome kako je utekao iz Biograda i ide upravo k Milenku u Poreč. "Dovde sam, veli, bježao, a odavde ću ići polako; a ko je rad biti se i mrijeti, neka ide za mnom." Iz Smedereva poslije ručka otide preko Morave, i dolje preko na'ije požarevačke upravo u Poreč, gdje ga Milenko jedva dočeka, i odredi mu po 500 groša na mjesec, a njegovim bombašima i buljubašima kom 200, kom 100, a momcima kao i ostalim bećarima.
Kad pređu Rusi 1810. godine u Krajinu, otide i on sa svojim momcima preda nji', i to je cijelo ljeto s njima 'rabro vojevao oko Dunava i Timoka, i za 'rabrost svoju dobio; zlatnu kolajnu; a pod jesen je vodio rusku vojsku na Varvarin, đe se u onoj slavnoj bitki ranio u lijevu ruku, i potom u šaci malo ostao sakat (niti je mogao prsta dobro skupiti ni ispraviti). Toga ljeta dobije negdje od Turaka vrlo lijepu sablju, okovanu srebrom i zlatom i iskićenu kamenjem, pa je preko ondašnjega poglavara ruske vojske pošalje feldmaršalu Kamenskome na dar, no on mu je vrati natrag, izgovarajući se da on nije vrijedan taku sablju nositi, nego neka je nosi onaj junak koji je od Turaka zadobio; i pošalje mu 200 dukata na dar.
Veljko je bio tanka i visoka struka, smeđe kose i vrlo mali' brkova, duguljasti' suvi' obraza, široki' usta i podugačka, malo pokučasta, nosa; i nije mu mlogo više bilo od 30 godina kad je poginuo. Po srcu i po telesnom junaštvu bio je prvi ne samo u Srbiji nego se može slobodno reći i u cijeloj Evropi svoga svud ratnoga vremena. U vrijeme Ahila i Miloša Obilića on bi zaista njiov drug bio, a u njegovo vrijeme bog zna bi li se oni mogli s njim isporediti...
