Artnit

Subota, 10 Februar 2018 11:48

Ingmar Bergman - To vjerovanje u granice je tek strah i razum koji nas tjera na put povratka Istaknut

Shvaćaš li da se čudim ponekad kako izgleda ta stvarnost tamo gdje moj dječačić živi i diše. Istovremeno mi je jasno da je to nemoguće opisati, jer je to svijet oslobođenih osjećaja. Viktoru je mnogo teže no meni. On kaže da više ne može vjerovati u Boga budući da Bog dopušta da djeca umiru, izgore, postaju maloumna, strijeljaju se ili umiru od gladi. Ja mu pokušavam objasniti da između odraslih i djece ne postoji nikakva granica jer odrasli i nadalje ostaju djeca, koja moraju živjeti preodjeveni kao djeca.

Čovjek je za mene nepoznato stvorenje, isto kao neka neshvaćena misao i u čovjeku postoji sve, od najuzvišenijog do najnižeg, isto kao u životu, i čovjek je oličenje Boga a u svevišnjem postoji sve, sve je slično snažnim snagama i tako se stvaraju sotone i sveci i proroci i mračnjaci i umjetnici i uništavatelji. Sve postoji jedno pored drugoga i prodire u sve ostalo. To je nešto poput ogromnih sablasti koje se stalno mijenjaju, shvaćaš li što želim reći? Na taj način mora postojati i neograničeno mnoštvo stvarnosti, ne samo stvarnost koju mi razumijemo s našim okrajcima svijesti, čitav košmar stvarnosti koji se isprepliće iznad i jedan oko drugog, iznutra i izvana. To vjerovanje u granice je tek strah i razum koji nas tjera na put povratka. Nikakve granice ne postoje. Barem ne za misli, barem ne za osjećaje. Zaplašenost postavlja granice, zar ne vjeruješ u to?

Iz drame Jesenja sonata

Pročitano 558 puta

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Ingmar Bergman - To vjerovanje u granice je tek strah i razum koji nas tjera na put povratka