Moja mati Sofija bila je kćer jedne "Švabice", jedne od pet-šest visokih i plavih unuka nemačkog "gastarbajtera" u Srbiji, moga pradede Franca Šmita koji je gradio prugu Beograd-Niš. Bio je proleter iz Virtemberga, u Nišu je ostao, oženjen, izrodio decu, "naturalizovao" se. U kući moje babe, Ane, bio sam mali car, kome niko ništa nije zamerao, kome su se ujutro, za doručak, donosili u krevet ćevapi i mekike, koga niko nije pitao kakav je đak, kome su se praštale slabosti.
Radovići, moja rodbina sa očeve strane, poticali su iz jedne lepe kuće u Čačku, pune knjiga, kuće moga dede prote, strogog i dostojanstvenog, oca šestoro dece. Moj otac Uglješa bio je najstariji. Njemu nije bila oproštena "slabost" što je negde u svojoj 12-13. godini naglo popustio sa učenjem i počeo da se "mangupira". Deda nije imao ni nerava ni volje da sačeka da ga to prođe. Izvadili su ga iz gimnazije i poslali na bravarski zanat u Beograd. Naravno, otac je opet brzo postao onaj pravi, ozbiljni i ambiciozni Radović - vredan radnik, koji je usavršio zanat u Minhenu i Beču. Bio je mašinovođa, pa nadzornik lokomotiva, pismeniji od mene, danas, recimo. Ostala njegova braća i sestre bili su fakultetski obrazovani.
Iz knjige Na ostrvu pisaćeg stola