Artnit

Nedelja, 10 Decembar 2017 11:41

Herman Melvil - Ah, sreća se udvara svetlosti, pa mislimo da je svet veseo; ali beda se krije visoko, pa onda mislimo da bede i nema Istaknut

Ilustracija iz knjige Bartlbi, pisar Ilustracija iz knjige Bartlbi, pisar

Njegovo siromaštvo je veliko; ali njegova samoća - pravi užas! Zamislite samo. Nedeljom je Vol Strit pust kao Petra; a svake noći je pustinja. Isto je i s ovom zgradom, jer radnim danima vri kao u košnici, a noću odjekuje od turobne pustoši, dok nedeljom uopšte nema nikog. I ovde Bartlbi svija sebi dom; jedini posmatrač pustinje koju je video onako pretrpanu - neka vrsta bezazlenosti i preobraćenog Marija razleže se ruševinama Kartagine!

Prvi put u životu obuzelo me je osećanje porazno bolne melanholije. Pre toga nikad nisam iskusio ništa osim neprijatne tuge. Okovi najobičnije čovečnosti sad su me nepopustljivo vukli na dno. Bratska melanholija! Jer i ja i Bartlbi bili smo sinovi Adamovi. Sećam se blistave svile i ozarenih lica koje sam sreo tog dana na svečanoj predstavi na Brodveju, gotovo labuđoj plovidbi niz Misisipi; i stavio sam ih naspram ubledelog pisara i pomislio: Ah, sreća se udvara svetlosti, pa mislimo da je svet veseo; ali beda se krije visoko, pa onda mislimo da bede i nema. Te tužne uobrazilje - himere, bez sumnje, obolelih i pošašavelih moždanih vijuga - vodila su do drugih i mnogo probranijih misli: onih o Bartlbijevim nastranostima. Predosećanje neobičnih otkrića lebdelo je oko mene. Ispošćeni pisar kao da mi se ukazivao među ravnodušnim neznancima, zajedno sa svojim rukavima koji podrhtavaju na vetru.

Iz priče Bartlbi, pisar

Pročitano 2985 puta Poslednji put izmenjeno Nedelja, 10 Februar 2019 11:42

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Herman Melvil - Ah, sreća se udvara svetlosti, pa mislimo da je svet veseo; ali beda se krije visoko, pa onda mislimo da bede i nema