Kada je, dakle, Murdoiru prvi put pošlo za rukom da zadobije služavkine milošte, skupio je na svojoj paleti srž svog užitka i spretnim kistom dodirnuo mi oba oka, probudivši ih na onaj tajnoviti i poluljudski život, što ga ljubavnici, neurasteničari škrtice traže u mutnoj vodi mojih zjena. I drugi put Murdoire dade sluškinji znak, odnoseći sa sobom paletu na raževo polje, a njegov kist nadoda posuvratku mojih usana, mojoj slinavoj njuški, čak i pokretu mog vrata ono nešto neshvatljivo, tako lično, što je kao jecaj boje. I po treći put, ali gospa Haudouin iznenadi Murdoira pri kraju njegovih nestašluka i prisili ga da bez odlaganja napusti majur. Kasnije sam saznala, da je jadni mladić umro za nekoliko godina, bez svake sumnje iscrpen već dotada tako značajnim radom.
Dok su me Haudoinovi vješali u svojoj blagovaonici, duh je umjetnikov treptao u mojim mliječnim očima i kao srh prolazio uz moju zelenu odjeću. Osjećala sam, da se rađam u svijesti nekog surovog i čežnjivog svijeta, kojemu je moja životinjska narav dodavala plodnu i duhovnu Murdoirovu čulnost. Neka ljudskost bolno pohotna mučila je privid moje puti; zov bluda izazivao je u mojoj mašti teške i žarke snove putene ljubavi. Jao, vrlo brzo sam shvatila bijedu prividnosti zatvorene u okviru dviju dimenzija, taštinu mojih želja, bez ikakve nade, da će se ispuniti u zgusnutoj stvarnosti.
Iz romana Zelena kobila
