"Imate mašte", reče Bogoljub. "I dušu pesničku, epsku, i tako to. Poslednji put, idite na posao."
"Otprilike na svakog čoveka koji živi dolazi tako po jedan kancelarijski čovek, po jedan gotovan. To pismo koje bi sredilo posao čoveku koji živi, opravdanje je za čoveka gotovana. Onda on oteže sa njim da bi sebi produžio život. Čovek koji živi ne zna za to."
"Dosta", reče Boguljub. "Kunem vam se da je to blesavo. Jemčim vam da ima ljudi koji odmah odgovaraju na pisma. I da se tako može raditi. I biti koristan."
"Kad bi se svaki živi čovek", nastavi Ana, "podigao i po kancelarijama potražio svoga ličnog gotovana i kad bi ga ucmekao..."
Iz romana Jesen u Pekingu